Sumporne bojepostoje više od sto godina.Prve sumporne boje proizveli su Croissant i Bretonniere 1873. godine. Koristili su materijale koji sadrže organska vlakna, kao što su drvna sječka, humus, mekinje, otpadni pamuk, otpadni papir itd., dobiveni zagrijavanjem alkalnih sulfida i polisulfidnih lužina.Ova higroskopna boja tamne boje i neugodnog mirisa ima nefiksiran sastav u alkalnoj kupki i lako je topiva u vodi.Kada se pamuk boji u alkalnoj kupelji i kupki sa sumporom, mogu se dobiti zelene boje.Kada je izložena zraku ili kemijski oksidirana otopinom dikromata za fiksiranje boje, pamučna tkanina može postati smeđa.Budući da ove boje imaju izvrsna svojstva bojanja i niske cijene, mogu se koristiti u industriji bojanja pamuka.
Godine 1893. R. Vikal je rastalio p-aminofenol s natrijevim sulfidom i sumporom da bi proizveo sumporne crne boje.Također je otkrio da eutektik određenih derivata benzena i naftalena sa sumporom i natrijevim sulfidom može proizvesti različite sumporne crne boje.Od tada su ljudi na toj osnovi razvili sumporno plave boje, sumporno crvene boje i sumporno zelene boje.U isto vrijeme, metoda pripreme i proces bojenja također su uvelike poboljšani.Sumporne boje topive u vodi, tekuće sumporne boje i ekološki prihvatljive sumporne boje pojavile su se jedna za drugom, zbog čega su se sumporne boje snažno razvijale.
Sumporne boje su jedna od najčešće korištenih boja.Prema izvješćima, svjetska proizvodnja sumpornih boja doseže stotine tisuća tona, a najvažnija sorta je sumporna crna.Proizvodnja sumporne čađe čini 75%-85% ukupne proizvodnje sumpornih boja.Zbog jednostavne sinteze, niske cijene, dobre postojanosti i nekancerogenosti, favoriziraju ga različiti proizvođači tiska i bojanja.Široko se koristi u bojanju pamuka i drugih celuloznih vlakana, a najviše se koriste crna i plava serija.